Poštovani članovi, korisnici naših socijalnih usluga, sugrađani i predstavnici medija,
ovih dana svjedočimo još jednoj, za osobe s invaliditetom vrlo ružnoj priči o nepristupačnosti u našoj Požegi – nepristupačnom ulazu u zgradu HZZO-a i HZMO-a nakon izvedenih radova.
Ovu sam objavu već bila pripremila za ponedjeljak, želeći poštovati blagdan Velike Gospe i nedjelju koja slijedi. Međutim, zbog u međuvremenu objavljenih netočnih navoda i političkih insinuacija na račun Udruge OSI Požega i mene osobno, smatram potrebnim reagirati ranije.
Ne zbog polemike s bilo kojim medijem, nego zbog naših članova, korisnika, osoba s invaliditetom i građana koji zaslužuju znati činjenice.
O OVOM PROBLEMU NISMO PROGOVORILI JUČER
Udruga OSI Požega na problem pristupačnosti ove zgrade upozorava godinama.
Još 2022. godine javno smo ukazali na problem videozapisom koji je i danas dostupan na YouTubeu (https://youtu.be/4mcHUmDYMqQ).
Godine 2023. službenim smo dopisom upozorili HZMO, HZZO i Grad Požegu da postojeća rampa svojim nagibom nije odgovarajuće pristupačna osobama koje se kreću u invalidskim kolicima. Osoba u kolicima bez tuđe pomoći praktički nije mogla svladati taj uspon, a ozbiljan je problem predstavljao i osobi koja bi joj pokušala pomoći.
Na naš dopis dobili smo službena očitovanja. Obaviješteni smo da je predmetna zgrada u suvlasništvu HZZO-a u udjelu od 52 %, HZMO-a 37 % i Grada Požege 11 %. HZMO nas je tada izvijestio da su u tijeku aktivnosti radi osiguravanja pristupačnosti osobama s invaliditetom i osobama smanjene pokretljivosti, da je izrađen idejni projekt te da je pokrenuta izrada projektne dokumentacije za rješavanje pristupačnosti platformom. HZZO je također potvrdio problem otežane pristupačnosti i naveo da je izrada projektne dokumentacije u tijeku, uz očekivanje konačne realizacije projekta, odnosno nabave i izvođenja radova, „u najkraćem mogućem roku“.
Kako se ništa konkretno nije događalo, 2024. godine smo ponovno poslali dopis i zatražili da nas se izvijesti kada će započeti konkretne aktivnosti.
S problemom smo upoznali i Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, koji je također postupao u okviru svojih ovlasti i nastavio pratiti pitanje pristupačnosti. Da ovo nije problem koji se pojavio jučer potvrđuje i Izvješće o radu Pravobranitelja za osobe s invaliditetom za 2025. godinu. U dijelu Izvješća koji se odnosi na pristupačnost državnih tijela navodi se kako Pravobranitelj kontinuirano prati osiguravanje pristupačnosti državnih ustanova i institucija važnih osobama s invaliditetom za ostvarivanje njihovih prava. U istom Izvješću prenose se podaci HZZO-a o aktivnostima vezanim uz pristupačnost njegovih prostora diljem Hrvatske, a među planiranim radovima izričito je navedena i Požega – HZZO je izvijestio Pravobranitelja da tijekom 2026. godine planira izvođenje radova u ispostavama Požega, Zaprešić i Benkovac.
Dakle, postoji trag naših dopisa. Postoje odgovori institucija. Postoji postupanje i praćenje od strane Pravobranitelja. Postoji i službena informacija o planiranim radovima u Požegi tijekom 2026. godine.
Zato smo, kada smo vidjeli da su radovi na zgradi napokon započeli, imali razloga vjerovati da će problem na koji godinama upozoravamo konačno biti riješen.
Nažalost – nije. I da, to boli.
Ne samo mene kao predsjednicu Udruge i osobu s invaliditetom. Ovo doživljavam kao poraz svih nas koji godinama govorimo da pristupačnost nije luksuz, privilegija niti dobra volja – ona je preduvjet ravnopravnosti.
ŠTO UDRUGA RADI KADA NEMA KAMERA I MEDIJSKIH NASLOVA?
Udruga OSI Požega nije medijska kuća i naš se rad ne može mjeriti brojem objava, članaka, pregleda ili lajkova.
Najveći dio našeg posla javnost nikada ne vidi.
Nerado osobno govorim o vlastitom radu, ali nakon tvrdnji i insinuacija da o ovom problemu nismo govorili i da nismo reagirali, osjećam odgovornost objasniti što zagovaranje osoba s invaliditetom u stvarnom životu znači.
Ja sam Jelosavka Jakovljević, predsjednica Udruge OSI Požega, ali prije svega supruga i majka četvorice sinova.
U ranom djetinjstvu doživjela sam traumu pri kojoj su mi amputirane obje potkoljenice. Tijekom života više sam puta bila upućena na korištenje invalidskih kolica i jako dobro znam što znači naići na stepenicu koju ne možete prijeći, vrata kroz koja ne možete proći, nedostupan toalet, nepristupačnu ustanovu, nedostatak informacije ili nerazumijevanje.
Ali jednako tako znam da invaliditet ne određuje vrijednost čovjeka niti njegovu sposobnost da doprinosi društvu. Svojim životom i svojim radom nastojim i svojoj djeci pokazati kako se u životu vrijedi boriti, da se pred preprekama ne odustaje i da čovjek svojim djelovanjem treba pokušati ostaviti zajednicu barem malo boljom nego što ju je zatekao.
Želim i vlastitim primjerom posvjedočiti nešto u što duboko vjerujem – da osobe s invaliditetom itekako mogu biti korisne, aktivne i svojim radom oplemeniti zajednicu, samo ako im ta zajednica iskaže povjerenje, pruži priliku i potrebnu podršku. Ne želimo sažaljenje. Želimo priliku. Želimo da se naše mogućnosti ne procjenjuju prema invaliditetu, nego prema onome što možemo, znamo i želimo dati svojoj obitelji i zajednici.
Upravo zato svoj posao u Udruzi ne doživljavam kao političku funkciju, nego kao odgovornost prema ljudima koje predstavljamo. Nisam politički opredijeljena u svom radu u Udruzi niti Udruga svoj rad temelji na tome tko je na vlasti, tko je oporba ili tko je čiji politički istomišljenik.
Naša je obveza razgovarati i surađivati sa svima koji mogu pomoći poboljšanju položaja osoba s invaliditetom – Gradom, Županijom, državnim institucijama, ustanovama, pravobraniteljstvima, drugim udrugama i svim ostalim dionicima.
Ali suradnja nikada nije značila šutnju.
A EVO I NEKOLIKO PRIMJERA
Kada je šetnica kod Supernove izvedena tako da su je teško ili nikako mogle koristiti osobe u invalidskim kolicima, roditelji s dječjim kolicima, pa i biciklisti – reagirala je Udruga OSI Požega. Nakon našeg zahtjeva i zagovaranja problem je ispravljen i danas to rješenje koristi šira zajednica.
Prilikom otvaranja Aquaparka Shhhuma upozorili smo da nema odgovarajućeg rješenja za ulazak osobe s invaliditetom u bazen te da sanitarni čvor nije dovoljno pristupačan. Uočeni problemi otklonjeni su u vrlo kratkom roku i danas ta rješenja koriste osobe s invaliditetom.
Zahvaljujući zagovaranju Udruge OSI Požega u Glazbenoj školi Požega postavljena je kosopodizna platforma.
Tijekom gradnje stadiona NK Slavonije upravo smo mi tražili izlazak na teren dok radovi još traju, jer probleme treba pokušati spriječiti prije nego što beton bude izliven i radovi završeni. Predstavnici Udruge izašli su na teren, ukazivali na uočene nepravilnosti i pritom doživjeli i neugodnosti samo zato što smo tražili ono što bi trebalo biti samo po sebi razumljivo – pravo osoba s invaliditetom da budu jednake.
I tu naš posao još nije završen. Još uvijek tražimo izlazak na teren kako bismo provjerili ispravnost i stvarnu funkcionalnost postavljenih platformi kojima bi osobe u invalidskim kolicima trebale doći do tribina. Jer nama nije dovoljno da platforma postoji na projektu, fotografiji ili popisu izvedenih radova. Želimo se uvjeriti da osoba u invalidskim kolicima njome doista može sigurno i funkcionalno doći tamo kamo je platforma treba dovesti.
To je razlika između formalne i stvarne pristupačnosti.
Tražili smo i tražimo popravke nepristupačnih rubnjaka na pješačkim prijelazima, razgovaramo s ustanovama, upozoravamo na nepristupačne prostore i pokušavamo pronaći rješenja.
Organizirali smo i tematski dijalog o pristupačnosti na koji smo pozvali relevantne institucije upravo zato da razgovaramo prije nego nastanu novi problemi.
O pristupačnosti nisam govorila samo kroz rad Udruge i službene dopise. O toj sam temi javno govorila i na završnoj konferenciji edukacije koju sam pohađala, upravo zato što smatram da zagovaranje nije nešto što se može raditi usputno i bez znanja. Na tu sam se edukaciju uključila kako bih stekla dodatna znanja, iskustva i alate kojima mogu kvalitetnije zastupati interese naših članova, ali i svih drugih osoba s invaliditetom u lokalnoj zajednici. Svoju sam završnu temu posvetila upravo pristupačnosti i preprekama s kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno susreću, te sam o tim problemima govorila javno pred sudionicima završne konferencije.
I to smatram važnim naglasiti jer pokazuje da pristupačnost za mene nije tema koja je postala važna onda kada je dospjela na naslovnice. To je tema o kojoj govorim, učim, upozoravam i zagovaram godinama.
Jedino je Udruga OSI Požega zatražila i osnivanje Povjerenstva za osobe s invaliditetom pri Gradu Požegi, kao savjetodavnog tijela koje bi moglo biti pravodobno upoznato s planiranim zahvatima, dati mišljenje iz perspektive osoba s invaliditetom i upozoriti na moguće probleme prije i tijekom izvođenja radova.
Jer naknadno popravljati pogreške uvijek je teže i skuplje nego ih na vrijeme spriječiti.
A MOŽDA JE VRIJEME DA POSTAVIMO I NEKA DRUGA PITANJA
Koliko ugostiteljskih i drugih objekata u našem gradu ima oznaku pristupačnosti, a njihov „pristupačni“ sanitarni čvor osoba u invalidskim kolicima zapravo ne može koristiti?
Tko je takva rješenja projektirao?
Tko ih je odobrio?
Tko je svojim potpisom potvrdio da je nešto pristupačno?
Koliko objekata osoba u invalidskim kolicima uopće ne može posjetiti zbog jedne ili dvije stepenice?
I onda često čujemo: „Pa osobe u kolicima ionako ne dolaze.“
Ne dolaze možda upravo zato što ne mogu ući.
To je začarani krug koji možemo prekinuti samo promjenom svijesti i preuzimanjem odgovornosti svih koji sudjeluju u projektiranju, gradnji, nadzoru i donošenju odluka.
A ŠTO SMO NAPRAVILI SADA?
Nismo sjedili prekriženih ruku i čekali da problem netko drugi riješi.
Nakon što smo utvrdili sadašnje stanje, ponovno smo službenim putem reagirali.
Dopis smo uputili HZMO-u, HZZO-u i Gradu Požegi, uključujući nadležne razine institucija, a s cijelim slučajem i ranijom korespondencijom ponovno smo upoznali Pravobranitelja za osobe s invaliditetom i Pučku pravobraniteljicu.
Priložili smo raniju korespondenciju i dokumentaciju te zatražili vrlo konkretne odgovore: što je od ranije najavljenoga napravljeno, što nije, zbog čega nije, tko je odgovoran za postojeće rješenje, što će se poduzeti i u kojem roku će osobama s invaliditetom konačno biti omogućen primjeren pristup.
Odgovore čekamo.
I ZA KRAJ – O POLITIČKIM INSINUACIJAMA
U jednom medijskom osvrtu postavljeno je pitanje zašto Udruga nije reagirala „odmah“ i iznesene su tvrdnje iz kojih bi se moglo zaključiti da naša suradnja s Gradom, Županijom ili drugim institucijama na neki način utječe na našu spremnost da ih kritiziramo.
Takve insinuacije odlučno odbacujem.
Suradnja Udruge s lokalnom i regionalnom samoupravom, državnim institucijama i ustanovama nije političko svrstavanje. To je sastavni dio našeg posla.
Kada nešto smatramo dobrim – podržat ćemo.
Kada smatramo da nešto nije dobro – upozorit ćemo.
Kada možemo razgovorom riješiti problem – razgovarat ćemo.
Kada razgovor nije dovoljan – pisat ćemo, tražiti očitovanja i uključiti nadležna tijela.
To smo činili jučer, činimo danas i činit ćemo sutra, bez obzira na to tko je na vlasti.
Ne prihvaćam ni tezu da vrijednost rada Udruge ovisi o tome koliko je brzo nešto završilo na društvenim mrežama ili lokalnom portalu.
Reagirati ne znači samo napisati Facebook status.
Reagirati znači poslati službeni dopis. Prikupiti dokumentaciju. Tražiti sastanak. Izaći na teren. Upozoriti odgovorne. Uključiti Pravobranitelja. Predložiti rješenje. Educirati se kako bismo kvalitetnije zagovarali. Javno govoriti o problemu i onda kada nema velike medijske pozornosti. Ponovno poslati dopis kada na prvi nema rezultata. Godinama inzistirati na istoj stvari ako treba.
Upravo smo to u ovom slučaju radili još od 2022. godine, kada o ovoj problematici nismo imali današnju medijsku pozornost.
Činjenica da je problem danas dobio veću medijsku pozornost dobra je ako će ona pomoći da se konačno riješi. Svaki medij koji upozorava na nepristupačnost može biti naš saveznik u borbi za prava osoba s invaliditetom.
Ali nije prihvatljivo pritom zanemariti godine rada Udruge ili sugerirati da je izostanak Facebook objave jednak izostanku djelovanja.
Zato bih voljela da se, prije nego što se nečiji rad proglasi šutnjom ili političkom podobnošću, provjere činjenice.
A ako želimo procjenjivati kvalitetu rada neke udruge, pitajmo i njezine članove i korisnike.
Pitajmo osobe koje svakodnevno koriste naše socijalne usluge.
Pitajmo obitelji kojima pomažemo.
Pitajmo ljude za koje smo pisali dopise, tražili prava, obilazili institucije i pokušavali riješiti probleme.
Pitajmo jesmo li bili dostupni samo onima koji misle politički kao mi – ili svakome tko nam je pokucao na vrata i trebao pomoć.
Odgovor na to pitanje meni je puno važniji od bilo kojeg medijskog naslova.
Ovaj slučaj pristupa HZZO-u i HZMO-u za mene osobno jest poraz. Vjerovala sam da će nakon svih naših upozorenja, službenih dopisa, uključivanja Pravobranitelja i najavljenih radova konačno biti napravljeno ono što je trebalo biti napravljeno odavno.
Ali jedan poraz neće nas zaustaviti.
Možda ćemo izgubiti još koju bitku. Možda će biti još dopisa bez odgovora, zatvorenih vrata i nerazumijevanja.
Ali ćemo nastaviti.
Bez obzira na broj lajkova.
Bez obzira na političku opciju koja je trenutačno na vlasti.
Bez obzira na to hoće li naš rad završiti u medijima.
Jer cilj Udruge OSI Požega nije biti najglasnija.
Cilj nam je da jednoga dana osoba u invalidskim kolicima dođe pred vrata javne ustanove i uđe kroz njih kao i svaki drugi građanin – bez pitanja, bez molbe i bez tuđe pomoći.
To je Požega za koju se vrijedi boriti